Osnovna škola Mokošica

Moja baka Mara

Moja baka Mara je stara i nemoćna i ja je jako volim.Ona je visoka, punašna, širokih ramena. Kosa joj je kratka i sijeda. Ima pravilan nos i bistre oči. Lice joj je izborano, a svaka bora priča jednu njezinu životnu priču. Leđa su joj pogrbljena. Hoda teško, uz pomoć štapa, ali se ne predaje. Uvijek je nasmijana, voli se šaliti. Mudra je i uvijek me savjetuje. Sjećanje joj je bistro i često nam priča o životu nekad. Priča nam o ranim zorama, mirisnoj zemlji i žuljevitim rukama koje su ju obrađivale. A zemlja je bogato nagrađivala njen trud. Mijesila je i pekla mirisni kruh na ognjištu, a radovala se kad bi se njenih petero djece okupilo s obitelji oko stola. Kruh je mirisao, vatra pucketala, a djed i baka bi djeci pričali priče. Ako su bili nestašni blago bi ih ukorili, a njezina nježna ruka privila bi ih u zagrljaj.Djeca su završila školu, napustila rodnu kuću i stvorila novi život. Na zemlji više nitko ne radi, sve je zaraslo. Baku to ne rastužuje. Veseli se ona svojim unucima. Ima ih devetero i kaže da su oni njeno najveće blago. Raduje se svakom našem uspjehu i svakom susretu. Ona me uči da treba biti pošten i vrijedan.Moja baka je moje blago.                                                                                  

                                                                                                                  Pero Papac 7.b

Mentorica: Tonka Vodopija

Zima boje snijega

Stiže bijela ljepotica

u haljini od snježnih pahuljica.

Bijelo joj nježno lice,

bijela kosa i trepavice.

Bijela joj je tašnica

bijela dugmad i mašnica.

Bijele su joj rukavice,

bijela bunda i čizmice.

Sunce bijelu boju svu

potrošilo baš na nju,

pa sad nešto slabo sja.

Volim kad zima boju snijega ima.

                    Karmen Miletić 5.b

                   Mentorica: Tonka Vodopija

Intervju s Vedranom Mlikotom

 Vedran Mlikota dobitnik je Nagrade Hrvatskog glumišta za 2012. g. za najbolje glumačko ostvarenje u TV drami za ulogu Ive Ivića u 4. sezoni humoristične serije „Stipe u gostima“. Nagradu je dodijelilo Hrvatsko društvo dramskih umjetnika.

Jeste li očekivali tu nagradu?

Hvala, pa jesam i nisam.Obzirom da smo radili 5 godina, znao sam da smo odradili dobar posao.Kad sam čuo da smo nominirani ja i Hrvoje Kečkeš, znao sam da će jedan od nas dobiti nagradu.

Kako ste se osjećali kad ste čuli da ste  baš Vi dobili nagradu?

Meni je to puno više značilo kad sam bio mlad, ali, naravno, da mi je drago.Nisam prisustvovao dodjeli jer sam imao nekog drugog posla.

Zašto ste se odlučili da Vam gluma bude životni poziv?

Mi glumci volimo reći da je gluma najljepši poziv na svijetu jer se mi, na neki način, igramo bez obzira koliko je to profesionalno i zahtjevno.Iskreno, slučajno sam postao glumac.Kad sam vidio HNK Split, fascinirao me.Kasnije sam gledao puno raznih predstava i postao glumac, i nije mi žao.

Koliko se  godina bavite glumom?

Akademiju sam upisao 1987., a završio je 1992.,što znači već dvadeset godina.

Je li Vam lakše glumiti na pozornici ili snimati filmove,filmske serije...? Zašto?

Kako kad, mislim, lakše je snimati jer se može ispočetka, ako se pogriješi, ako se  zaboravi tekst i to, ali meni je draže glumiti u kazalištu.

Osjećate li tremu prije izlaska na pozornicu?

Ne, više ne, osjetim samo malu nervozu kad ne igram duže vrijeme predstavu  jer imam samo malo vremena za ponoviti tekst.

Jeste li ikada zaboravili tekst na pozornici?

Jesam, ne češće, ali jesam i to su smiješni i simpatični trenutci i meni, iskreno, najdraži.

Kako izgleda kad snimate seriju ili film?

To je poseban i zahtjevan posao.To je posao u kojem sudjeluje stotina ljudi (kamermani, kostimografi, šminkeri...).Sve se pripremi 2 mjeseca prije.Ako se  pripreme dobro odrade, lako je snimati.

Što mislite koja je najgledanija serija u kojoj ste dosad glumili?

Glumio sam u Naši i vaši i Stipe u gostima i obje su postigle dobru gledanost.

Koja je vama najdraža?

Pa sve su mi drage, ali ako moram izdvojiti to bi bila Stipe u gostima.

Tko je bio vaš glumački uzor?

Od domaćih glumaca bilo ih je nekoliko: Boris Dvornik, Ivica Vidović, Pero Kvrgić... ,a od stranih Anthony Hopkins.

Osnivač ste festivala glumaca u Zagvozdu. Dokle se festival  razvio?

2011.g. smo slavili 15.godina.To je poseban festival na kojeg glumci rado dolaze, svi su volonteri i zbog toga je poseban.

Što Vas čini sretnim sada, a što Vas je činilo sretnim kao dijete?

Sad me čini sretnim ako mogu lijepo uživati u plodovima posla, boravak s obitelji,druženje s prijateljima, kad napravimo dobar projekt i sve što veseli čovjeka , a u djetinjstvu nepodopštine i sve ono za što sam znao da ne smijem, ali opet sam to napravio i zbog toga bih dobio batine.

Ako ste u osnovnoj imali simpatiju je li Vam uzvraćala ljubav i što ste sve bili spremni  napraviti da Vas primijeti?

Da, ona mi je uzvraćala ljubav.Jednom sam zbog nje napravio predstavu u školi.Napravio sam i plakate.Sve sam napravio  sam kako bi ona to vidjela, ali ona nije došla jer je bila bolesna pa sam sve ponovio idući tjedan i vidjela je.Bio sam spreman za nju učiniti sve.

Tri stvari bez kojih nema sreće u životu?

Bez ljubavi, obitelji i prijatelja.

Što je najluđe što ste ikad napravili?

Skakao sam bungee jumping.Skočio sam s velikih visina.Nemam pojma odakle mi  hrabrosti.

Koji je Vaš najdraži film?

Jedan francuski film „Djeca raja“. Ljubav jedne plesačice i tužnog klauna Pierotta (Marcel Marceau).

Koja je Vaša omiljena knjiga?

Jedna od dražih mi je Iljif i Petrov „12 stolica“ i „Zlatno tele“.

Slušate li strane ili samo domaće pjesme?

Slušam sve i strane i domaće, sve osim turbo folka i narodnjaka.

Što ste slušali kao tinejdžer i koja Vam je omiljena pjesma?

Pa, slušao sam Azru, Pink Floyd, Dire Straits , najdraža pjesma mi je Walk of life.

Volite li putovati?

Volim, jako puno putujem i drago mi je da mi je takav posao.Uskoro idem u Rim na tri dana, a u  prvom mjesecu idem u Mexico.

Čega se najviše bojite?

Gluposti.Ne volim dosadne ljude i primitivce, a bojim se i svega čega se i drugi boje, ratova, elementarnih nepogoda...

Što je za Vas smisao života?

Da čovjek bude zadovoljan, da mu u životu bude lijepo i da se dobro osjeća.

Što mislite o Dubrovniku kao gradu i Mokošici kao naselju?

U Dubrovniku sam proveo deset godina nakon Akademije i veseli me biti  u njemu jer me vežu lijepe uspomene, a u Mokošici sam upoznao super ekipu koja svake godine ide u Zagvozd.Lijepo je naselje  koje odiše ljudskošću.Moglo bi se reći da sam više u Mokošici nego u Dubrovniku.

Barcelona_01899

8.c