Intervju s prof. dr. sci. Stanislavom Stojan

U petak, 9. 12. 2011. g., imali ste u Dubrovniku, u Saloči od zrcala Gradske knjižnice, promociju slikovnice o Cvijeti Zuzorić.

Atmosfera je bila ugodna. Bilo je vrlo zanimljivo slušati Vaše kazivanje ispunjeno mnoštvom znanja o kulturnoj i književnoj povijesti našega Grada, pa da Vas pitam:

1. Što ste zapravo studirali? Što Vam je bio  magistarski, a što doktorski rad?

Diplomirala sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu književnost i jezik. Magistrirala sam iz područja suvremene književnosti obradivši književno djelo Feđe Šehovića. Doktorirala sam iz područja preporodne književnosti.

2.  Gdje radite i čime se bavite?

Zaposlena sam u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.

3. Gdje živite?

Živim u Mokošici.

4.  Koliko ste znanstvenih radova objavili ?

Objavila sam više od stotinu izvornih znanstvenih radova i još barem dva puta toliko drugih radova. Radove napišem, ali ih nemam kad brojati.

5. Koje su Vam najčešće teme?

Teme su redovito iz područja starije hrvatske književnosti i pisaca koji su živjeli u Dubrovniku, iz kulturne povijesti Dubrovnika i književne antropologije.

6. Zbog čega pišete o Dubrovniku?

Istražujem kulturnu povijest Dubrovnika u Državnom arhivu u Dubrovniku u kojem se nalazi arhiv Dubrovačke Republike koji je izuzetno bogat sadržajima. Na taj način imam mogućnost paralelno istraživati život kako se on u stvarnosti odvijao na otvorenim i zatvorenim prostorima Grada i onaj fikcijski, kako su ga vidjeli pisci odnosno pjesnici.

7. Koje Vam je najdraže razdoblje povijesti Dubrovnika?

Najduže sam se i s velikim uzbuđenjem bavila renesansom u Dubrovniku. To je vrijeme kad je Dubrovnik postao značajni grad na istočnoj obali Jadrana, razvio, pomorstvo, trgovinu i najrazličitije obrte i tekstilnu manufakturu. To je vrijeme kad u Dubrovniku niču krasne građevine, lijepo urešene palače i formiraju se trgovi s fontanama kojima se i danas divimo. I konačno, to je vrijeme znanstvenih otkrića i dostignuća, kao i književnih ostvarenja po kojima ne zaostajemo za mnogo većim europskim državama.

8. Kako je baviti se istraživačkim radom?

Uzbudljivo, ali s puno odricanja i strpljivosti. Do cilja se dolazi višegodišnjim trudom. Zato mi nikad u životu nije dosadno, uvijek me čeka taj svijet pun nepoznanica i rebusa koje treba razriješiti prelistavajući silne stranice rukopisa i knjiga.

9. Kakav je osjećaj pronaći nešto novo, pogotovo ako je to posebno zanimljivo?

To je kao golemi puzzle koji godinama čovjek slaže i možete li zamisliti onaj osjećaj kad se i posljednji komadić uklopi u taj puzzle! Tako nastaje povijesna priča. Znanstvenik otkriva svoju priču, a pisac je uvijek može izmisliti poznavajući tek ovaj ili onaj detalj. Zato je uzbuđenje znanstvenika nemjerljivo s niti jednim drugim sretnim doživljajem, naravno kad govorimo o poslu.

10.  Odakle crpite teme o kojima pišete?

Kao književnica ne mogu pobjeći od tih povijesnih  izazova, pa su teme mojih priča uvijek povezane s onim što me preokupira u znanosti. Često puta neriješene „slučajeve“ prenosim u prostor fikcije i tako stvaram priče.

   11.Kako su nastale „Priče iz starog Dubrovnika“?
Te priče sam pričala svojoj djeci kad smo se našli u izbjeglištvu nakon što nam je jugoslavenska vojska zapalila kuću. Budući da smo danima bili granatirani, djeca su bila pod traumom, pa sam i njima i sebi nastojala uljepšati život pripovjedajući im neke zgode i opisujući im neke osobe iz dubrovačke povijesti.

   12. Što Vas je inspiriralo da pišete o Anici Bošković?
   Što je bilo presudno?
Anica je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je objavila svoje književno djelo i prva koja je sebe smatrala književnicom. Osobito mi je bila poticajna činjenica, pišući o toj ženi,da je ona prva u hrvatsku književnost uvela lik djeteta. To dakako, nije obično dijete, već mali Isus kojeg ona naziva Bambinom. Nekad u Dubrovniku nisu za Božić kitili bor kako je danas običaj (koji je došao iz protestantske Europe), nego je svatko imao u kući malu priliku Božjeg djeteta u jaslicama. U Dubrovniku je osobito bila popularna pobožnost Bambinu. Bambin koji se čuvao u kući Boškovićevih i pred kojim su se molili Anica, Ruđer i njihova braća, čuva se danas u samostanu sestara Od Sigurate.

13.Kako  su nastale  „Priče iz ljetnikovca“ ?

Ja živim u jednom starom ljetnikovcu, rodila sam se u ljetnikovcu, a radim u ljetnikovcu Petra Sorkočevića u Lapadu u kojem je sjedište moje ustanove. Taj prostor je bio poticajan za puno dobrih projekata koje sam radila i na kojima i sad radim. Zato sam neke situacije iz prošlosti znanih i neznanih ljudi pretvorila u priče.

14. Kako je bilo „ Udati kćer u Dubrovniku“?

Udati kćer je uvijek teško, a posebno je bilo teško u ranijim stoljećima kad je udaji morala prethoditi i značajna suma novca za miraz. Danas je stvar utoliko drukčija što je sada teško i oženiti sina. Možemo se jedino složiti da je svijet postao u tom smislu pravedniji.

15.Kako je nastala slikovnica   Cvijeta Zuzorić ?

O Cvijeti sam napisala priču, napisala sam radio-dramu koja se ponekad čuje na 1. programu Hrvatskog radija. Budući da je ove godine velika obljetnica – 450 godina od rođenja Cvijete Zuzorić, odlučila sam se napisati tekst za slikovnicu. To baš nije slikovnica za djecu koja sriču slova, već za malo odrasliju djecu koja vole čitati o dubrovačkoj prošlosti i sviđaju im se dobre ilustracije. Iz ove se slikovnice može puno naučiti o renesansi u Dubrovniku, o vezama Dubrovnika s talijanskim gradovima s druge strane Jadrana, o zavisti i zloči, ali prijesvega o ljubavi i ljepoti ne samo tijela nego i duše.

16. Možete li nam pobliže opisati Cvijetu, kakva je ona bila?

Pogledajte slikovnicu, pročitajte priču o Cvijeti (Priče iz starog Dubrovnika); teško mi je prepričavati ono što sam već napisala.

17. Pisali ste često i o Marinu Držiću. Što mislite o njemu,o njegovom sukobu s  Gradom, o njegovim urotničkim pismima?

Mislim, prije svega da je Marin Držić veliki pisac. Najveći! Što nam je on sve ostavio, to su mali dragulji koje uvijek iznova treba uzeti u ruku i diviti im se (u prijevodu čitati ga odnosno gledati na pozornici kad je prilika). A urotništvo. Svi smo mi urotnici u nekoj fazi svoga života kad nas nerviraju oni koji nas sprečavaju da činimo ono u čemu smo dobri. Držić je velik zbog svog književnog djela koje nam je ostavio. Urotnička pisma su tek jedan dio njegove biografije, nastao u završnici njegova života koji nam je i danas zagonetka.

18. Kako je bilo „U salonu Marije Giorgi Bona“?

 Salon predstavlja kulturnu elitu koja se s vremena na vrijeme sastajala u saloči ove ili one gospođe u Gradu ili pak na ladanju. Gospođe koje su okupljale takva društva bile su obrazovane, duhovite i društvene. Imale su lijepo opremljene knjižnice prepune knjiga, čak i onih koje je vlast državna zabranjivala. Tu se uživalo u dobroj glazbi, recitiralo stihove, izgovaralo filozofske traktate; Ruđer je prilikom kratkog boravka u domovini objašnjavao svoje komplicirane izračune. Dakako, nije sve uvijek bilo ulakirano i čedno. Ljubomorni muž Marije Giorgi Bona napravio je scenu, kad je malo više popio vina, tako da je veliki talijanski znanstvenik i pisac Alberto Fortis morao pobjeći iz Dubrovnika pred njegovim bijesom.

19.Koji je vaš sljedeći književni projekt?

Radim već stanovito vrijeme na knjizi o poklisaru harača, Jaketi Palmotiću, jednom od najznačajnijih dubrovačkih diplomata svih vremena ( 1616. – 1680. ), koji je uspješnim govorničkim manevrima pred turskim carem uspio spasiti Dubrovnik u najdubljoj krizi koja ga je pogodila nakon velike trešnje (potresa) 1667. godine. U tom potresu izgubio je ženu i četvero djece, ali je zato sve svoje fizičke i duhovne sposobnosti stavio u službu domovine. To je čovjek u kojega se treba ugledati ne samo svaki naš diplomat, nego svatko tko voli svoju domovinu.

 Tekst napisala:Gloria Ljuban 7.d  

Već petu godinu zaredom OŠ Promošten iz Primoštena raspisuje natječaj za literarne i likovne radove Poj riči materinske. Ove godine i učenici naše škole sudjelovali su na natječaju. Učenici i njihove učiteljice dobili su zahvalnicu za sudjelovanje. Učenik 5.a Roko Gvozdenica sudjelovao je svojim pjesmama  To je teatar pravi i Ja sam mali iz Konavala.

Mentorica: Tonka Vodopija, učiteljica hrv.jezika

Učenici literarne grupe imali su zadatak da na temu Svetog Vlaha napišu pjesmu. Ovo su najuspjeliji ostvaraji na gore navedenu temu.

pripremila: Tonka Vodopija, prof.

1.listopada 2010. godine  obilježili smo 19.obljetnicu napada na Dubrovnik, prisjetili se ratnih dana, obilježili Dan neovisnosti 8. listopada, a učenica 8. razreda u svom sastavku ovako piše:

Pričala mi bakina škrinja

                   Često posjećujem svoju baku u Primorju. Još kao mala djevojčica voljela sam „istraživati“ bakinu kuću i otkrivati tajne koje ona krije. Zalazila bih, zajedno s rodicom, u male prostorije koje su nekad služile kao sprema. Ipak, najzanimljivije mjesto je „šufit“. Tu se mogu naći svakojake stvari, od starih alata pa do odjeće i obuće.Najvažnije mjesto zauzima stara škrinja. Čini se najzanimljivijim „stanovnikom“ bakina „šufita“. Onako stara i misteriozna mami mi pogled. Proučavam je...

                    I škrinja mi poče pričati priču o ljubavi, životu i smrti. Puno toga pamti bakina škrinja. Dosta radosti, smijeha, ali i tuge... Ispričala mi je priču o Domovinskom ratu i teškim danima za mnoga primorska mjesta koja su bila okupirana i koja su doživjela tužnu sudbinu uništavanja. Škrinja zastane na trenutak, duboko uzdahne i kao da plače prisjeća se kako su mnogi ljudi morali odlaziti iz svojih domova i ostavljati sve što su stoljećima stvarale vrijedne ruke primorskih stanovnika. U nekom od hotela u gradu patili su za svojim komadićem sreće i molili se za što brži povratak. Nažalost, mnogi nisu ništa zatekli od onoga što su ostavili.Vrijedne hrvatske ruke ponovo su izgradile ono što je neprijatelj rušio s toliko puno mržnje.

                      Tad se škrinja gordo uspravi, izvadi staru primorsku nošnju i pruži mi ju.Onda se sjetim kako mi je baka predložila da u toj nošnji budem dio svečane procesije u čast dubrovačkog parca sv. Vlaha. Škrinja mi je željela reći koliko je snažan duh hrvatskoga puka te da je i ta stara primorska nošnja simbol opstojnosti i potvrda da su Hrvati ovdje oduvijek živjeli i preživjeli sve nedaće koje je život donosio. Bakina škrinja čuva u sebi nebo, zemlju i sve ono što je hrvatsko, a u moje srce stane Jadransko more, ravna Slavonija, gore, jezera... i tu na sigurnom.

Tea Radonić 8.a

pripremila: Mirzeta Samardžić, prof.

Martina Gverović, učenica 8.a razreda, i Maroje Velašević, učenik 8.b razreda, sudjelovali su sa svojim literalnim ostvarajima na 26. Danima Ante Kovačića i 24. Susretu Ivice Kičmanovića. Za pjesmu „Uvijek neđeljom“ Martina Gverović je dobila Pohvalnicu, kao i Maroje Velašević za pjesmu „Koltrina“.
Mentorica: Tonka Vodopija.

NA LITERARNOM NATJEČAJU ODJECI KAO NAJBOLJI RAD DUBROVAČKO - NERETVANSKE ŽUPANIJE OCJENJEN JE RAD UČENICE ANE BOROJE I NJENE  MENTORICE (MIRZETA SAMARDŽIĆ). NAGRAĐENA UČENICA I NJENA PROFESORICA  POZVANE SU U ZAGREB 15.LIPNJA 2010. GODINE NA PROMOCIJU ZBORNIKA NAGRAĐENIH RADOVA UČENIKA TE PREDSTAVLJENJE NAGRAĐENIH UČENIKA I UČITELJA (MENTORA) U DRUŠTVO HRVATSKIH  KNJIŽEVNIKA.

Kod nona i none

            Uvijek krećem vaporom iz luke Gruž. Idem na Šipan. Putovanje traje jednu uru. Arivala sam. U portu malog mjesta Suđurađ čekaju me nono i none. Kad dođemo doma, none pođe skuhat juhu, a nono sve spravi za gradele. Pođem u kamaru da se presvučem. Obradujem se kad me na posteji dočeka lincuo s mojim imenom. To mi ga je none izrekamala za rođendan.
             U kužini na trpezi dočeka me topli čaj u malom plavom potiću koji je nekad bio tatin. None se jedi kad ne obučem škapine pa me opominje da je zima u kominu. A ja guštam gledajuć mačka u kominu na opeki kako pokušava nonu ukrast ribu. Nono uzima prut i ćera mačka da može ispeć ribu na gradelama. To najviše volim jesti, a i nono. Oh, kako lijepo vonja riba! Dok nono gradela ribu, none ronca tećama. Ja načinjam trpezu. Stavljam napicu na trpezu pa pjate, pirune, ožice i ručinčiće. Nono je pošo iz gustijerne donijet vode u romjenči. Trčim u kamaru. Uzimam iz bursina rego koji sam kupila nonu. To je škatula beškotina bez cukara.Kad kroz funjestru upre sunce, nono kaže: „Zatvori škure, upeko je zvizdan!”Ispred kuće laje kučak moga dunda. Vratio se iz lova. Svi smo na okupu i objed može početi.Dundo je opet prešio s objedom prije molitve pa nono brontula.To dundo učini svaki put iz despeta, samo da najedi nona jer je nono sav smiješan kad se ljuti. Pocrveni u faci, a ja ga onda štipnem za te slatke bucmaste obraščiće i poljubim ga. Naravno, isti tren na faci moga nona pojavi se široki osmijeh.
              Nakon objeda nono i none pođu leć u kamaru da se odmore. Ja operem pjate, a teće nakišam pa ih none opere. None zna da ne volim prati teće pa se ne jedi. Kad pasa peta ura, nono i none  dođu iz kamare. Uskoro cijelom kućom zavonja kava. „Pođi u babe Mare pa joj reci da se kava hladi u kikari” , govori mi none. Baba Mare je prva susjeda. Pije popodnevnu kavu s nonom jer nono ne voli kavu. „Ženo, ubit će te kava, bolje da uzmeš žmuo vina!” svaki put pribokava nono. Rano pođem spat jer valja sutra na prvu misu. None voli poć ranije na misu da može po komodu spravljat nedjeljni objed.
              Brzo je pasalo. Moram se vratit doma prvim vaporom. Nono mi dava nešto solada. Govori : „Uzmi, miritaš! A već si i prava sinjorina. Tvoj pape se siguro ne sjeti pitat treba li ti solada. ” None mi je već u kominu dala 50 kn i rekla da ne govorim nonu. „Adio, nono i none! Vidimo se druge setemane! ” mašem im.

 
Pripremila: Mirzeta Samardžić,
 profesorica hrvatskoga jezika                      Napisala: Ana Boroje 8.c                                                 

Ah, te godine....

pripremila: Jane Šehović

Počelo je proljeće....

pripremila: Mirzeta Samardžić

20. ožujka 2010. godine točno u 18:32 počelo je proljeće i trajat će do 21. lipnja 2010. Proljeće inače počinje onog trenutka kad Sunce u svom prividnom godišnjem kretanju presiječe nebeski ekvator i prijeđe na sjevernu nebesku polusferu. Tog dana Sunce izlazi točno na istoku, a zalazi na zapadu. Dan i noć traju po 12 sati i jednaki su pa se taj dan zove i proljetni ekvinocij, odnosno proljetna ravnodnevnica.

Na satu hrvatskog jezika obilježili smo dolazak proljeća.Dvojica šestaša kroz temu Da sam proljetna kiša ovako doživljavaju proljeće:

Da sam proljetna kiša....   Da sam proljetna  kiša, na Stradunu bih padala. I nikog ne bih obadala. Poljupce bih brojila, a zaljubljene srećom pojila.   Da sam kiša, u oblaku bih živjela. Za neuspjeh nikog ne bih krivila. S djecom bih se u vrtovima igrala, na valovima plivala, a u moru bih se kupala.   Po cvjetnim parkovima bih lutala, sve krovove bih okupala.  U zelenim granama se skrivala. Tko nema kišobran, ja bih ga zadirkivala.   Eh, da sam kiša koja u proljeće pada pada! Bila bih vladar koji blago vlada.                                  Ante Matuško 6.c

Da sam proljetna kiša ...   Kad bih proljetna kiša bio, livade bih napojio i šareno cvijeće uzgojio. Cestama bih vrludao, parkovima trčkarao, a brdima skakutao.   Vinogradima bih pjevao,  morima bih šumorio,  potocima žuborio, a  po rijekama hodio. S ulicama bih pričao. Oh, da sam kiša! Jednu djevojčicu bih često uznemiravao. Kišobran bih joj prevrtao i pratio je kud god hoda. Umjesto ženskog,  bio bih muškog roda.                                Maro Šimunović 6.c

Sveti Valentin - dan zaljubljenih

Povodom Valentinova na satu hrvatskog jezika obrađivali smo pjesme „Volio bih da me voliš“  J.Kaštelana  (8.razred)  i „Moja ljubav Vesna“ D Ivaniševića (6.razred). U uvodnom dijelu sata učenici su imali zadatak napisati lirsku minijaturu  na temu ljubavi. Ovo su neki od uspješnijih radova.

SVETI VLAHO

Povodom proslave Feste Svetog Vlaha, naša literalna grupa imala je nekoliko uspješnih ostvarenja na gore navedenu temu. Nagrađeni su radovi učenica 8.a razreda naše škole Ivane Šimunović i Martine Gverović. Ovo su nagrađeni radovi:

LIDRANO 2010

U utorak 19.1.2010.održana je smotra literaranih,dramskih i novinarskih uradaka pod nazivom LIDRANO. Naša literarna grupa sudjelovala je sa sedam radova,od kojih su dva  rada predložena na  županijsko natjecanje. To su radovi učenica 8.a razreda Ivane Šimunović i Martine Gverović. Ovo su ostali literarni radovi učenika koji su sudjelovali na LIDRANU.

6.PROSINCA, DAN DUBROVAČKIH BRANITELJA

Povodom Dana dubrovačkih branitelja, koji se obilježava 6.12. na Svetog Nikolu, polaznici literarne grupe imali su nekoliko uspješnih literalnih ostvarenja na gore navedenu temu. Ovo su neka od njih :

                         Oni nigda više

Dan i noć hrdaju granate,

a ozgo, povrh Srđa , gruhaju bacači,

ćeli bi nas asašini posve rovinat,

ma Grad je naš od njih jači.

Drži se on drito, makar rane bolu

i more u Portu stenje u mukama,

na dlanu svetoga Vlaha ćuti se

kao dijete na majčinim rukama.

Krv s antiknih mira i tvrđa

i naše suze isprat će kiše,

a mi, ćejad nazbij, ođe ćemo biti,

a oni,nahvao ljudi,nigda više.

                                                        Maroje Velašević, 8.b

Nepravda i nejednakost među ljudima postoji i dalje

Piše: Andrea Duvnjak, 8.d

                U današnjem svijetu i dalje postoje nejednakost i nepravda među ljudima. Možda i više nego prije?

                Govorimo kako su „crni“ u prošlosti bili ponižavani od „bijelih“, da su tretirani poput životinja i da su bili robovi bijelima. Stoljećima su ljudi ponižavani zbog svoje boje kože, vjerske i nacionalne pripadnosti ili bilo čega po čemu su bili drugačiji. Nažalost, to nije prošlost jer i danas je tako. Bezbroj je primjera nepravde i nejednakosti u svijetu , ali i kod nas je ima jer ponekad je dovoljno da navijaš za „pogrešan“ nogometni klub pa da budeš na udaru onih koji su  navijači „pravog kluba“. A mi smo kao razumna i humana ljudska bića? Oni koji odlučuju, sve drže u svojim rukama. Odlučuju o svemu: tko će raditi, a tko neće, tko će imati, a tko neće i, što je najstrašnije, tko će živjeti, a tko neće. Da, upravo tako jer „veliki“ mogu, kad god to požele, uništiti onaj dio svijeta koji im se ne sviđa. Naravno, to je dio koji je „zaboravljen“ od ljudi jer tamo žive neke „niže“ ljudske vrste.

                Ipak, vjerujem u razum. Vjerujem da će čovjek konačno shvatiti zbog čega smo a Zemlji i da je život tako kratak, tek mali treptaj, stoga ne smijemo dozvoliti da nam prođe u mržnji, uništavanju i samouništavanju.

Čovjek je stvoren za pobjede

Piše: Ivana Matić, 8.d

                Svaki je naš dan avantura. Život je dar od Boga te ga trebamo živjeti i uživati u njemu svaki dan. Ne smijemo samo sjedati i gledati u život kako prolazi pored nas.

                Dani prolaze jako brzo. Tek trepnemo, a prođe cijela vječnost. Čovjek ne treba samo gledati u zvijezde i smiješiti im se. Treba skočiti i pokušati uhvatiti onu najsjajniju,  a ako mu ne uspije prvi put, treba nastaviti pokušavati jer jednom će uspjeti. Naša zvijezda nas čeka i želi biti uhvaćena, želi nas voditi i pokazivati nam put kroz život. Čovječe,  nisi stvoren da samo promatraš svijet i da ne činiš ništa kako bi ga učinio boljim i ljepšim. Stvoren si od boga. Ne shvaćaj to olako! Bog te stvorio da budeš poseban, da se ističeš kao pobjednik u svijetu u kojem živiš. Budi zahvalan za svaki dan koji si ispunio potvrđujući da si zavrijedio ovaj život. Štedi svoje vrijeme tako da ga ne bacaš uzalud. Neka tvoje srce bude banka ljubavi i sreće u kojoj svatko, vrijedan tvoje pažnje, može uzeti kredit.

                Ne pretvaraj se u ono što nisi jer Bog te voli onakvog kakv jesi. Budi jedinstven, budi svoj! Ne budi grub, budi drag i radi jer lijene nitko ne voli. Ne živi u tami! Nek'te tvoja zvijezda vječno obasjava! Voli svoj život jer ćeš samo tako pronaći istinsku sreću i biti zadovoljan. Budi pobjednik u borbi što se život zove jer čovjek nije stvoren za poraze.

Slobode koji nema, taj o slobodi sanja
Piše: Petra Magdalena Lilić, 8.d                
   

                Sloboda je danas samo „izlizana“ riječ koju većina zlorabi radi osobne koristi i opravdanja za svoje namjerne propuste i gluposti.

                Ljudi kažu:“Mi smo slobodni.“ Najčešće pod tim misle da mogu raditi sve što im padne napamet jer oni su slobodni pa skrivajući se pod slobodom rade razne prekršaje, ugrožavajući živote drugih i gaze sve pred sobom. Slobodu treba zaslužiti jer ona je dio života koji čovjeka čini čovjekom i gradi njegovu osobnost. Biti slobodan znači poštivati slobodu i prava drugih, poštivati zakone, ljudske i Božje, živjeti u suglasju s prirodom i čuvati ju jer bog nam ju je poklonio i odredio da budemo njezini dobri i pravedni gospodari. Zakoni i postoje da bismo ih poštivali. Ponekad mi se čini da su svoj svijet puno bolje „uredile  životinjske vrste. Previše toga dajemo sebi za pravo i umišljamo da smo bogovi i gospodari svijeta. A što je s onima „nevažnima“, jadnima i zaboravljenima od onih koji su sebi „dali“ slobodu? Tko je njima ponudio mogućnost da budu jednaki u svijetu nejednakih i da slobodno biraju svoj put? Tko nam je dao pravo da oduzimamo slobodu drugima? Nažalost, zbog onih u manjini, većini će sloboda ostati tek jedan nedosanjani san.

                Priroda nam sve češće šalje „opomene“ govoreći da pazimo što činimo jer u svojoj bahatosti uništavamo sve ne misleći na one koji će doći poslije nas. Što ćemo im ostaviti? Zlorabeći slobodu i sami ćemo postati žrtve svog egoizma i umišljenosti jer pojedinci vjeruju da ovaj svijet postoji samo zato da njima bude dobro.

Pozitivne razmišljanja i poruke

Piše: Karla Žban, 7.b

Mnogi tinejdžeri u nekom trenutku donesu pogrešne odluke. Upadnu u loše društvo, upropaste svoj talent, svoje potencijale i cijeli svoj život. Jednostavno, donašanjem pogrešne odluke počnu uništavati sve oko sebe. Umjesto toga, trebamo svoje sposobnosti, talente i energiju upotrijebiti za stvaranje. Ne morate biti veliki umjetnici da bi vas profesorica primila u zbor, likovnu, literarnu, novinarsku, dramsku grupu. Iskoristite slobodno vrijeme i otiđite subotom na izlet s eko-grupom ili pođite u kazalište sa sestrom, bratom ili prijateljicom. Ako vas pozovu u neku grupu˝gradskih razbijača i propalica˝, nemojte pristati jer ne znate u što se upuštate : droga, alkohol, krađa, tuča...

           Budite kreativni! Nek' vaša energija donese pozitivne rezultate. Gradite mostove ljubavi! Budite veseli! Smijte se! Utješite žalosne prijatelje! Pomozite  onima kojima je pomoć potrebna! Pomozite neukima, učite s njima! Podijelite ono što imate s onima koji nemaju...Čuvajte suvišne riječi i budite sretni!

             Stvarajte jednu kulturnu zajednicu u kojoj će svima biti ljepše i lakše živjeti!