Osnovna škola Mokošica

                Svako jutro u 8 dolazi fizioterapeut. On sa mnom prvo radi istezanje mišića, tetiva i zglobova, zatim pokušava od mene izvući pravilne pokrete od dizanja u sjedeći položaj do iskoraka i dizanja na noge. Pri vježbanju služimo se raznim pomagalima: strunjačom „švedskim ljestvama“,  specijalnom hodalicom i medicinskom „pilates“loptom.Ta moja jutarnja vježba traje oko sat i pol. Oko sredine dana idem na plivanje.Trenerica plivanja me u toplom bazenu uči laganom plutanju i laganim pokretima održavanja tijela u vodi. To mi pomaže da smanjim „spazam“ mišića. Moje plivanje traje oko jedan sat. Popodne dolazi drugi fizioterapeut koji je posebno educiran i provodi fizikalnu terapiju po Bobath konceptu prilagođenom djeci s posebnim potrebama.On sa mnom radi vježbe za balans i bolju ravnotežu te me uči kako inhibirati spazam, također pokušava od mene izvući što pravilnije pokretanje, npr.  lagano me držeći i usmjeravajući preko zdjelice uči me pravilnom hodanju, „korak po korak“. Voljela bih kad bih mogla uskladiti pokretanje ruku i nogu, onda bih se mogla lakše dizati iz sjedećeg polozaja, čak i lakše hodati.Između tih mojih vježbi stignem biti i u školi sa svojim nezaboravnim razredom,te doma sa svojim predivnim profesoricama i profesorima koji mi svoje znanje nesebično daju.
              Nisam razumjela zašto toliko moram vježbati, meni je dobro bilo i što ne hodam samostalno, a i što ne mogu obavljati neke druge radnje koja zdrava djeca mogu.To su umjesto mene obavljali mama,tata,sestra i prijateljica. Sada, kad sam malo odraslija ,u meni se  pojavila želja da samostalno hodam i da imam „malčice“ privatnosti. Možda i uspijem?!! No,ako i ne uspijem, bar znam da zdravo živim i svakodnevno se bavim sportom.